Zdravo svima,
Ovo je moderatorska poruka i predstavlja izuzetak od pravila ove liste.
Detalje pročitati na kraju poruke u moderatorskom komentaru. Molim da se na
ovu poruku ne odgovara preko liste.
Naslov: Ana, djevojčica koja inkluziju nosi između dodira jagodica na
prstima i mašine za Brajevo pismo
Objavljeno: 31. januara 2019.
Piše: Ana Kotur.
Izvor: www.diskriminacija.ba
Ana Stjepanović učenica je sedmog razreda iz Brčkog. Zahvaljujući borbi
njenih roditelja da kćerku uključe u redovan obrazovni sistem, Ana danas
ruši predrasude o osobama s oštećenjem vida.
Prva klupa, djevojčica i mlađa žena sjede. Između rečenica nastavnice čuje
se tek poneki zvuk mašine za Brajevo pismo. Djevojčica pravi bilješke.
Njene kontrolne radove pregleda asistentica koja poznaje Brajevo pismo.
Dosad je nekoliko asistentica pratilo Anu Stjepanović iz Brčkog, učenicu
sedmog razreda Druge osnovne škole. Najduže je uz nju bila Milijana Popić,
koja je na prijedlog Anine porodice dobila priznanje UNICEF-a u Bosni i
Hercegovini Šampionka inkluzije 2018. godine.
“Dobila sam da odrađujem pripravnički da budem prva pomoć Ani, dok me ne
rasporede negdje drugo. Bio mi je to prvi susret ne samo sa djevojčicom
koja ne vidi, već uopšte sa osobom koja ne vidi. Prvih mjesec dana sam
plakala, pitajući se – zašto se to dešava, zašto se desilo Ani, tako dobroj
djevojčici.
Bilo mi je teško. Trebalo je naučiti Brajevo pismo, kojem nas niko na
fakultetu ne uči. Informacije o radu s osobama s invaliditetom su svedene
na, recimo, psihološki pristup – kako prići i kako se ponašati, jer se
očekuje da će s njima raditi defektolog, stručno osoblje”, prisjeća se
Milijana.
Brajevo pismo Milijana je naučila napamet – vidi, zapamti poziciju, usvoji.
Ana je, reći će, vjerovatno isti princip koristila. Očekivanja nisu bila
velika, ali je djevojčica do kraja prvog razreda znala Brajevo pismo,
čitala je i pisala koristeći ga i svaki zadatak koji je postavljen pred
nju – savlađivala je bez ikakvih poteškoća.
“Dok je Ana učila slova, pa ih povezivala i čitala bilo je lako. Čak i
matematičke operacije, sabiranje, oduzimanje, množenje koje sva djeca uče
napamet. Pomoć tiflopedagoga smo trebali kad je trebalo objasniti
dijeljenje, jer je i nama trebalo vremena da shvatimo kako objasniti
dijeljenje s potpisivanjem,
nismo znali kako”, kaže ona.
Za svaki naredni korak u usvajanju znanja trebalo je truda. Osim samog
procesa učenja, trebalo je savladati i tehničke prepreke – brzinu
bilježenja gradiva, rad na Brajevoj mašini, vraćanje mašine na početak
papira za novi red i slično. I postupak razumijevanja načina na koji Ana
može da savlada nastavni proces tražio je vrijeme.
“Prvobitno smo potpisivali, odnosno prepisivali sa Brajevog pisma na
uobičajeno. To je oduzimalo puno vremena, pa smo s vremenom počeli
potpisivati samo stvari koje su bile bitne za procjenu znanja. Asistenti
znaju čitati Brajevo pismo, majka zna, pa smo pojednostavili proces.
Naravno, to nije značilo da
previdimo greške koje dijete napravi, i njih smo uredno potpisivali kad se
dese”, pojašnjava Milijana
Prihvatanje u zajednici imalo je sopstveni put. Neka od djece iz odjeljenja
s Anom su išla i u vrtić, pa su se poznavali od ranije. Neka su se djeca
bojala, jer je Ana – drugačija. Vrijeme je, na kraju, radilo za sve –
svakodnevni zajednički rad savladavao je poteškoće.
“Ana je zrelija od svoje generacije i to je vidljivo u svemu – od muzike
koju sluša, tema kojima se bavi, knjiga koje čita i naručuje iz specijalnih
biblioteka, sve je zanima. Zbog svih svojih interesovanja, Ana ide
naprijed. Osim toga, Ana ide i u muzičku školu, na časove engleskog. Za nju
ne postoji granica,
ukoliko je sistem podrži, ukoliko je zajednica prihvati”, ističe Anina
asistentica sa najdužim angažmanom.
Kako Ana zna da je paradajz crvene boje?
Za Anin uspjeh zaslužan je mali ali najsnažniji tim ljudi iz sjene. Stubove
oslonca čine roditelji koji su za svoje dijete tražili više, samo da bi
bila
ono što želi i može biti. Da Ana ne vidi i da zapravo, nikad neće vidjeti,
otkrili su u njenom najranijem djetinjstvu. Suočavanje s nepoznatom
situacijom nije bilo jednostavno, ali ih je naučilo da svaku odluku više
puta premjeravaju, te da ne odlučuju od danas za sutra.
“Uopšte nije ni bitno šta se desilo”, kaže Ana, jednom rečenicom
objašnjavajući da je uvid u ono što dolazi nakon toga zapravo najbitniji.
Omiljenih predmeta, kaže, nema, jer joj većina stvari veoma dobro ide.
Sluša zvučne knjige i očarana je istorijom sefardskih porodica iz djela
Gordane Kuić. O svakoj zemlji koju spomenu na geografiji, zna mnogo –
glavni grad, pojedinosti o načinu ishrane, oblasti u zemlji koje se po
nečemu izdvajaju. Planove za školu nakon
osnovne, još uvijek nije napravila. Bitno je samo da za taj izbor dobije
više mogućnosti od onih koje je porodica dobila kad su birali obavezno
obrazovanje.
“Išli smo u Derventu, Ana je možda imala dvije godine, Kad je imala šest
godina, otišli smo u Beograd. Pozivali su nas i u Sarajevo. U Beograd smo
otišli u proljeće, a Ana na na jesen kreće u školu. To je već vrijeme za
odluku. Godinu ranije je usvojen zakon koji se bavio inkluzijom u Srbiji.
Škola je bila
odlična i obišli smo sve, ima dom, ima čuvare, ima osnovnu i srednju školu,
dok nismo došli u restoran. On ima kapacitet od stotinjak djece, a
namješten je za možda tek četvrtinu, iako je tek prošao doručak i usred je
školske godine. Pitali smo zašto i objasnili su nam da tek toliko đaka
pohađa školu, jer
su roditelji ‘povukli’ svoju djecu, da djeca u škole idu od svojih kuća.
Nakon toga smo se zahvalili na ljubaznosti, jer je nama to bio znak da mi
ne trebamo biti tamo”, prisjeća se Anin tata Goran ulaska kroz vrata
inkluzije.
Vratili su se svojoj kući i shvatili da borba u sopstvenoj okolini nema
alternativu. Iskustva, i pozitivnog i negativnog su već imali, alat za
dalji rad
su tek morali stvoriti.
“Poraz je bio kad su se Ana i mama, u suzama, vratile iz vrtića, jer ih je
vaspitačica s vrata poslala kući – tog dana za njih nije bilo asistenta. To
nas nije pokolebalo i dalo nam je snagu samo da – prepreke ‘pojedemo’. Na
jednom sastanku, na kojem su mi objašnjavali da ‘djeca ipak ne mogu’, bio
sam
spreman – nije bilo akta koji u to vrijeme nisam proučio. Moj argument je
bio da se zakon mora provoditi, od trenutka kad stupi na snagu. Bio sam
direktan
i bez pardona, što je rezultiralo obećanjem šefa odjeljenja da će sutra
biti uposleno deset aistenata, od kojih je jedan bio i za našu Anu”, kaže
tata.
Ana je tad konačno dobila mogućnost da u vrtiću boravi isto onoliko vremena
koliko i njeni vršnjaci – čitav radni dan. Vrtić je stvorio osnovu za dalji
rad, jer su Anino pravo na obrazovanje i život u zajednici bili tek na
nivou – saznanja o njemu.
“Prije polaska u školu, susreli smo se sa svim stručnjacima u oblasti
obrazovanja u Brčkom, koji su bili nepripremljeni na ono što nas čeka, a
dijete nisu ni poznavali. Ostalo mi je u sjećanju da su je pitali mnoštvo
stvari, između ostalog i koje je boje paradajz, pa je izazivalo čuđenje
kako ona to zapravo zna. Ana je i tad znala, i danas zna, jer se sa njom
radilo, njoj smo objašnjavali, rano smo počeli da radimo sa njom, pričali
smo neumorno i sve što smo
uzimali u ruke smo opisivali”, dodaje Anina mama Jelena.
Sa preprekama se svi ‘snalaze’, a na kraju ih pobjeđuju – porodice
Porodica Stjepanović na trenutke podsjeća na neimare. Kako jedan aspekt
savladaju, tako ih dočeka drugi. Problem u već produženom trajanju je
nabavka literature
koja je Ani potrebna.
“Udžbenici su svoj djeci problem, jer plan i program ima velika odstupanja
od literature. Na početku svake školske godine nastavnici prirede
selekciju, najbitnije nastavne cjeline, koje onda kopiramo na Brajevo
pismo. Međutim, materijal uvijek kasni, stigne pred kraj polugodišta. Ana
uspijeva sve pohvatati
jer nastavnici dosta toga diktiraju na času, ona i zapamti što je ispričano
i to je to”, objašnjava Jelena.
Recepta za uspjeh nema, osim savladavanja staze korak po korak.
“Uopšte ne sumnjam u Anu u njene kapacitete već u sistem i kako će je
‘podnijeti’. Postoje nastavnici koji su i sami izrazili želju da sa Anom
rade dodatno.
Sve zavisi od ljudi, ne od gradiva”, zaključuje Anina mama. Problem je,
potvrdiće i nastavnici, često smjenjivanje asistenata.
“Stalno traje neki period navikavanja, ili se učenica navikava na
asistenta, ili asistent na nju, neko ko nema iskustva”, ističe Anin
razrednik Jasmin Ibrahimović. Ana ima odličan prosjek, čistu peticu. Svi su
saglasni – zasluženu.
“Djeci možda djeluje da joj se nekad povlađuje, ali Ana ima pomoć za ono
što joj treba. Teško im je objasniti da ona ima pomoć jer ne vidi, u
dolasku do izvora znanja, a ne da joj se gleda kroz prste zato što ona ne
vidi. Djeci je teško da se pomire da neko kome treba pomoć možda postiže i
bolje rezultate”,
završava ovaj nastavnik engleskog sliku inkluzije u nastanku.
Moderatorski komentar:
Kada je Ana imala 9 mjeseci njeni roditelji su se prijavili na ovu listu a
sve u namjeri da se između ostalog i na ovaj način upoznaju šta i kako rade
slijepe osobe. Baš tih dana su se nešto članovi svađali na listi. Kao
moderator sam odgovorio na prijavu da ne uzimaju svaku poruku zdravo za
gotovo jer nije ništa neuobičajeno da se svađamo i sve ostalo... Sada je
više nego lijepo pročitati sljedeći citat.
Početak citata:
Stubove oslonca čine roditelji koji su za svoje dijete tražili više, samo
da bi bila ono što želi i može biti. Da Ana ne vidi i da zapravo, nikad
neće vidjeti, otkrili su u njenom najranijem djetinjstvu. Suočavanje s
nepoznatom situacijom nije bilo jednostavno, ali ih je naučilo da svaku
odluku više puta premjeravaju, te da ne odlučuju od danas za sutra.
Kraj citata.
————— ————— ————— ————— ——————————
Podaci o listi:
• Pravila: http://www.ml.slikom.online/
• E-adresa za prijavu: slikom-request@xxxxxxxxxxxxx subjekt: subscribe
• Adresa za odjavu: slikom-request@xxxxxxxxxxxxx subjekt: unsubscribe
• Skype: https://join.skype.com/invite/jArBNBWAliy4
• Facebook: http://www.facebook.com/web.portal.slikom
• Twitter: https://www.twitter.com/slikom
• E-adresa moderatora: slikom-moderators@xxxxxxxxxxxxx
————— ————— ————— ————— ——————————